Sve je počelo u ranom djetinjstvu. Sa svojih pet godina sam htjela ići u mekteb. Rahmetli efendija Ibrahim je to dozvolio. Moje vrijeme dolaska u džamiju je bilo u dvanaest sati. Iz posebne ljubavi i radosti prema vjeri, ja sam dolazila u osam sati, tačnije u grupu za starije. Učila sam od njih, a i oni od mene. Nana me je naučila puno sura. Brzo bih upamtila svaku suru. Nakon određenog perioda naučila sam učiti Kur'an. Voljela sam učiti, ali nikad dovoljno da naučim tečno čitati. Tu je bila škola i razne obaveze. Nisam redovno klanjala sve do svoje osamnaeste godine. Završila sam medicinsku školu. U srednjoj školi sam gajila ljubav prema vojsci. Biti vojnik je bila moja želja, moj cilj. Stručno osposobljavanje za rad sam završila u Domu zdravlja gdje sam upoznala svog supružnika. Nakon toga sam položila stručni ispit i uporedo s tim sam se pripremala za vojsku. U mjesecu julu su me pozvali na testiranje, nakon toga i intervju. Bila sam sretna što sam bila u kasarnoj među mnogo vojnika. Ostalo je još da me pozovu na ljekarski pregled, ali me nisu pozvali jer nisam bila primljena. Allah, džellešanuhu je pripremio nešto bolje za mene, nešto što je meni oduvijek falilo, nešto što me je ispunilo u svakom smislu. Duboko u svom srcu, imala sam želju da se pokrijem. Htjela sam staviti hidžab po završetku srednje škole, ali ipak sam se odlučila pokriti na dan svog vjenčanja. Suprug me je zaprosio u junu, a u novembru smo se uzeli. Mjesec dana prije vjenčanja, rekla sam svojoj porodici da se želim pokriti. Hvala Allahu imala sam podršku od njih, također i od svoje svekrve i svekra. Bilo mi je drago zbog toga. Pored podrške bilo je i predrasuda koje sam prevazišla. Mislim da je svaka stvar na ovom Svijetu ljepša pokrivena. Npr. čokolada bez ukrasnog papira i ista sa ukrasnim papirom. Svako će se pitati šta je ispod ukrasnog papira. Jednostavo je zanimljivija od čokolade koja je bez ukrasnog papira jer na pakovanju vidimo od čega se sastoji. Ovo je za mene bila teška odluka jer sam bila otkrivena dvadeset godina. Uvijek mi je bilo u mislima reakcija ljudi. Ali to nije bilo važno, jer je to bio farz. Od odjeće za pokrivene sam imala dvije haljine, dvoje šire hlače, dimije i mahrame. Elhamdullilah sad imam više. Želim da kažem da nije problem u odjeći, koliko god imale, Allah daje nafaku i pomaže. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na hidžab. Osjećala sam se zaštićeno. U jednom momentu sam osjetila veliku sreću i pomislih u sebi, hvala ti Allahu što si mi dao da doživim ovoliku sreću i radost. S tim osjećajem živim i živjet ću inšallah.

 
Tags