Još 1992. godine, početkom rata u BiH, željela sam da stavim hidžab. Tada mi roditelji nisu dozvoljavali, jer sam bila učenica Srednje medicinske škole, pa su smatrali da sam premlada. Po završetku srednje škole upisala sam Medicinski fakultet u Tuzli 1995. godine. Prilikom granatiranja grada, ranjena sam na tuzlanskoj Kapiji. Nakon toga sam imala 13 teških operacija, te mi je ostala 100%-tna invalidnost. Ranjena sam u ruku, obje noge i stomak. Uz Allahovu pomoć sam uspjela savladati sve izazove, te sam završila fakultet. Međutim, roditelji i dalje nisu dozvoljavali da stavim hidžab. Na poslu sam susretala pacijentice koje su bile pokrivene, neke samo sa hidžabom, neke sa nikabom, pa sam sa svakom od njih razgovarala o njihovom putu ka hidžabu. Mnoge su u vrijeme pandemije izgubile muža, djecu, roditelje, pa su se tek onda pokrile. Ja sam redovno klanjala, postila i obavljala sve vjerske dužnosti i hvala Allahu svi moji su živi i zdravi, muž, dvoje djece, roditelji i svekrva. Bila sam sretna, ali mi je nešto nedostajalo, pa sam dovila i molila dragog Allaha dželle šanuhu da me uputi na Pravi put. Allahovom odredbom, 8. marta 2021. godine sam odlučila da stavim hidžab, iako se roditelji još uvijek protive mojoj odluci. Molim dragog Allaha da omekša njihova srca i da prihvate moju odluku, dok još nije kasno, jer nas je ovo teško vrijeme naučilo da se zaista ne zna kad će ko preseliti.
Ja svoj put nastavljam sretna, jer sam sigurna da sam donijela pravu odluku.
Hvala Udruženju “Oaza” na poklonima. Nadam se da će i moja priča nekome biti inspiracija da se odluči na taj korak.
Adisa, Zenica
 
Tags