Toliko ljepote u jednoj riječi, riječi ‘hidžab’.
Toliki smiraj i ljepotu doživiš u toj riječi.
Da sam se lomila, jesam.
Da sam znala šta hoću, jesam.
Ali, trajalo je.
Šta? Kako?
Hiljade pitanja zbog tako jednostavna postupka.

Radi koga? Radi Allaha odlučim se.
Živjela sam pridržavajući se vjerskih propisa- klanjala, gledala da činim dobro, ali nedostajalo je to nešto, tačnije kruna na mojoj glavi.
Najveća podrška bio mi je moj muž koji je isto u vjeri bio koliko i ja sama.
A još veću želju bih dobila kada bih ugledala rodicu koja je skoro stavila hidžab.
Toliko ljepote u toj mahrami, toj lepršavoj dugoj haljini i tolika smirenost kojom je zračila…moja želja je bila sve veća i snažnija…
Trajalo je…i dovila sam…
Jedno jutro ustajem, Bajram je, oblačim dugu haljinu, stavljam jedinu mahramu koju posjedujem, klanjam sabah i kažem: “To je to!”.

Ovo želim biti ja, želim da budem ponosna i važna.
Želim da nosim hidžab i da Gospodar bude zadovoljan sa mnom.
Najljepši Bajram ikada i najbolji korak učinjen ikada.

 
Tags