Bio je to najteži dan u mom životu. Moja mama rahmetullahi se razboljela, Allah da joj podari džennet- firdevs, amin.
To iskušenje me istog momenta osvijestilo, taj osjećaj kad mi se Allah smilovao nikad neću zaboraviti, ta bol mog iskušenja sa jedne strane a sa druge strane slast imana i taj sabur.
Tad sam tačno osjetila ajet “Ta, zaista, s mukom je i last (olakšanje), zaista s mukom je i last”. Poslanik, sallallahu alejhi ve selem je rekao: “Kad bi muka došla i ušla u kamen, za njom bi došlo i olakšanje da muku istjera”.
Tu ljepotu i širinu u grudima ne mogu opisati. Od te širine i bol sam osjetila u prsima, onu lijepu bol i nju ne mogu opisati. Od tada sam počela redovno obavljati namaz, predavanja slušati, istraživati o svojoj vjeri, borbe sa sobom voditi i tako je polako rastao moj iman, ali i borba sa sobom i svojim strastima. Na početku nisam puno razmišljala o hidžabu, sve sam išla stepenicu po stepenicu, ali hidžab uvijek ostavljala na stranu. Da, imala sam velika iskušenja. Kako sam se penjala, tako su iskušenja bila veća i slast imana jača.
Nakon 9 godina borbe na Allahovom putu počela sam da razmišljam o hidžabu.
Uvijek sam voljela vidjeti sestre sa hidžabom i ponosna sam bila na njih, ali ja nisam imala tu želju za hidžabom, nisam srcem osjećala a razum mi je govorio “Moraš, to je farz!”.
Počela sam da dovim, ali ni moje dove nisu bile iskrene. Svejedno sam nastavila doviti svaki dan. Na jednom predavanju hafiz Ammar Bašić kao da se meni obraćao -“dovite ono što vam je na jeziku da bude i u srcu”. Subhanallah, znala sam da je moja dova bila samo na jeziku a ne u srcu, bila sam ubijeđena da je to Allahov znak meni. Poslušala sam elhamdulillah taj savjet i počela tako doviti i ubrzo nakon toga počela sam svim srcem i iskrenom željom doviti da stavim svoj hidžab i bila sam ubijeđena da će mi Allah dovu uslišati.
Došao je i taj dan, zaspala sam poslije podne-namaza i sanjala sam svoju mamu rahmetullahi. Kad sam ustala pogledala sam na telefon i vidjela poruku od jedne sestre, poslala mi je video šejha Safeta Kuduzovića. U tom videu jedna sestra pita za hidžab, riječi šejha su mi odzvanjale u ušima “a da imaš cijeli dunjaluk sestro, nećeš se moći iskupiti za maramu. Sestro, stavi maramu večeras, odmah sad, sad, sad…”.
Digla sam ruke svome Gospodaru i u dovi se predala iskreno da nikad više ne izađem na ova vrata otkrivena. Tu noć je bila naša halka, izašla sam pokrivena kao i uvijek kako idem na halku. Na halki smo, Allahovom voljom, došli baš do ajeta o pokrivanju. Naša mualima rijetko kad čita prevod a tad je pročitala. Svim srcem osjetila sam da se Gospodar obraća meni, znam da je meni, baš meni, osjetim cijelo tijelo drhti, sestre oko mene ništa ne primijete, a ja sebi govorim moram staviti svoju krunu.
Gospodar direktno meni naređuje.
Moj Gospodar koji je Milostivi Samilosni ali i Onaj koji strahovito kažnjava. Allahu ekber, u tom momentu sam osjetila da mi duša i cijelo tijelo govori “čujem i pokoravam ti se Gospodaru”. Koliko sam samo puta učila taj ajet, ali ga nikad tako nisam doživjela.

Drage moje, nisam elhamdulillah nikad više izašla otkrivena, stavila sam svoju krunu elhamdulillah. Imala sam iskušenja sa svojim najmilijima, ali slast moga hidžaba je prevagnula, elhamdulillah.
Allahu moj, ti si Onaj koji okreće sva ljudska srca pa molim te učvrsti naša srca u tvojoj vjeri.
Molim Allaha da nagradi obilato sve one koji su se našli na mom putu do hidžaba. Amin
Moj savjet drage moje kraljice jeste dova pa ako i nije iskrena opet dova sa kojom ćemo moliti dragog Allaha da bude iskrena. Posmatrajmo Allahove znakove, oslonimo se čvrsto na Allaha i vjerujmo Allahu.

I završiću svoju priču sa ajetom:

“A nikad nisam,
kad sam Ti,
Gospodaru moj,
molbu uputio,
nesretan ostao.”
 
Tags