Potičem iz islamske bošnjačke porodice. Udala sam se u islamsku bošnjačko-hercegovačku porodicu. Bošnjačka malo više praktikovala pokornost Allahu, hercegovačka gotovo nikako. Ali običaji su postojali i kod jednih i kod drugih. Muž i ja, oboje fine naravi, ahlaka. Voljeli, poštovali svakoga, i muslimana i nemuslimana. I nas poštovali i voljeli. O vjeri, kao i njezinim blagodatima i obavezama, baš i nismo pričali. Bili zadovoljni, sretni. Posao za koji smo se školovali, dobar standard, troje djece. Valjalo se brinuti za njihovo zdravlje, odgoj i školovanje. Dođe rat 1992. i onda postavljaš pitanja sebi i drugima, tražiš odgovore. Ranije kao žena od knjige, intelektualka, čitala sam sve što mi dođe pod ruku, stručnu literaturu, pa i vjerske knjige.

Ali, vjere se nisam prihvatala. Međutim, dođe vrijeme iskušenja. Počeh se okretati vjeri, tražiti rješenja i odgovore u njoj. Naučih arapsko pismo i savladavati učenje u Kur'anu. Radovala sam se, jer sam osjećala da se sve više i više približavam Allahu. Naučih i namaz obavljati, a sa sestrama muslimankama sve se više družiti. Sve su bile pokrivene, samo ja ne. Bilo me je stid. Ramazan 2004., prva teravija, s mamom odoh propisno islamski odjevena. Na sedždi, iznenada dođe mi išaret „pokrij se“. Vratih se sa teravije, a u kući sjedi ostatak porodice. Pije se kahva. Ja se ne raspremam. Pitaju me što se ne raskomotim, a ja im odgovorim da ću ostati cijeli ramazan pokrivena. Nasta komešanje, pitanja, upozorenja da moram takva na posao i da se ne igram sa vjerom. Ostadoh uporna u svom stavu, a muž ljutit izađe iz kuće zaprijetivši mi da će me ostaviti. Ta noć mi bi teška. Ali opet išaret „Allah ti je najpreči“. Uživala sam taj ramazan kao nijedan dotad.

Dođe Bajram. Pripremila sam bajramsko okupljanje, porodični ručak. Muž se vratio s hedijama samo za mene što je bio znak oprosta meni, a meni osta još veće iskušenje, jer dođe radni dan, otkrih se, ali čvrsto riješena da ću svaki sljedeći ramazan biti pokrivena, i u ibadetu Allaha moliti da mi oprosti. I tako, sedamnaest godina se pokrivah i otkrivah. I hadž obavih, a ne pokrih se, uz muževu naredbu da to ne činim. Subhanallah, kakva pokornost i poslušnost mužu. Da Allah primi od mene, jer Allah je najvažniji, najveći, Njemu pokornost i poslušnost pripadaju, ali kroz knjige saznah da žena ima velike nagrade kod Allaha i za pokornost mužu. Dođe i ramazan 2020. a ja se pokrih i otkrih kao i u mnogim dotadašnjim. Ali ovaj ramazan se znatno razlikovao od prethodnih, i ne samo meni, nego i cijelom Muhammedovom sallallahu alejhi ve sellem ummetu. Allahovo veliko iskušenje, COVID – 19, svjetska pandemija. Velik broj oboljelih, umrlih na sve strane, lijeka nema. Nema izlazaka, mukabela, iftara. Prođe ramazan, dođe Bajram, ne znam ni da je bio, jer nije kao ostali Bajrami. Nema bajramskih posjeta ni radosti. A onda Allah dade nova iskušenja u vidu zemljotresa. Najprije u Grčkoj, pa u Albaniji, a onda rušilački u Hrvatskoj. Motam po glavi svoja svjetska i vjerska znanja, razmišljanja. Često se pitah je li ovo došlo vrijeme najavljenog Sudnjeg dana. I tako u strahu i neizvjesnosti prođe više od dva mjeseca. Nema mi druge, razmišljam, dvoumim se, dovim, i noć uoči Hadži-bajrama 2020., okupam se, obavim noćni namaz i zanijjetim staviti maramu na svoju glavu u ime Allaha, elhamdulillah. Molim Allaha da mi oprosti grijehe prema Njemu i drugima, a primi i uveća moja dobra djela prema Njemu i drugima, amin.

 
Tags