Kada pomislim kada je i kako krenuo moj put ka hidžabu, prvo na šta pomislim je moja nana rahmetli, Allah da joj džennet podari, koja me je naučila moju prvu suru, koja me je naučila klanjati. Nije puno objašnjavala, ali je stvorila osjećaj koliko je to bitno i da baš to trebam znati.
Čini mi se da je svaki moj korak bio korak ka Stvoritelju. Koraci koji su bili okićeni uspjesima, ali i tegobama, bolima, gubicima…
Ne mogu se sjetiti momenta kada mi se prvi put javila želja, ali se jasno sjećam osjećaja smirenosti duše kada se ta želja usadila u moje srce, mubarek noći kada sam Allaha molila da mi otkloni sve prepreke za ostvarenje te želje.
Dan poslije te mubarek noći jedna od prepreka je bila otklonjena Allahu hvala i tada sam shvatila da mi je dova primljena.
Tu noć, uoči petka, sam donijela odluku da ću sutra ujutro uz Allahovu pomoć prvi put izaći iz kuće sa hidžabom.
Allahu hvala na milosti i na svakom koraku kojim sam se približila Njemu, Gospodaru Jedinom.
 
Tags