Moj put ka hidžabu nije bio nimalo lak. Trajao je godinama, tačnije od završetka srednje škole prije tačno 12 godina. Imala sam želju da se pokrijem, ali roditelji su rekli “Ne! Mlada si, možda je samo prolazna faza, život je pred tobom, imat ćeš vremena” i još mnogo drugih izgovora i tako prođoše godine. Odlučih u braku se pokriti, kada nađem hairli muslimana koji će me podržati i nađoh ja takvog insana. Svi oko mene su govorili “šta će ti on?”, nazivali ga pogrdnim imenima samo zato jer ne pije, jer klanja ali meni to nije bilo bitno. Međutim, ni tad nije bilo “sreće” da se pokrijem. Taj vjernik me izdao na najgori mogući način i razveli smo se. Za mene je to bio kraj svijeta, najgora noćna mora. Niti sam se pokrila i još su me nazivali ‘raspuštenica’. Uslijedili su komentari tipa “jesmo li ti govorili šta će ti on?! Eto, vjernik, ne pije, ali bolje da je sve to a da je ispao čovjek”. Tad sam se okrenula našem Stvoritelju i potražila utočište, osjećala se lijepo dok klanjam namaz, dok nosim široku odjeću, ali i tu šejtan opet udari i to tamo gdje najviše boli. Kažem roditeljima da se želim pokriti. Međutim, prođem još gore nego prvi put uz prijetnju ako se pokrijem mogu ići iz kuće. Slijede i dodatne kritike ‘kako ću naći posao, bježim od života, što samo klanjam, što ne izađem u diskoteku ili na koncert da se sredim, naći će se drugi neko’ a meni tad nije trebao niko. Samo sam željela mir i da se pokrijem. Opet sam sama sebi rekla “Strpi se! Doći će vrijeme.” i tako prođoše godine, tačnije 5 godina. Izlazila sam povremeno, ali svaki put sam se osjećala odvratno u diskotekama, utegnuta, sređena. Momci su tu, ali meni to nije bilo to. Pitala sam se zašto izlagati svoje tijelo da bi se nekome svidjela i još pri tome navlačim Allahovu srdžbu na sebe i tako odlučim čvrsto da na taj način ne želim da tražim sebi muža. Allah dragi dao je olakšanje. Jedne prilike odem do rodice da pomognem oko nečega i ujedno skupa odemo na sijelo kod njene komšinice i baš na tom sijelu upoznam budućeg/sadašnjeg muža. Dođem kući, isplačem se, pokajem se za svaki izlaz, za svaku diskoteku… Udam se ja po drugi put, ali šejtan opet zamku postavlja. Dobih posao u Njemačkoj. Odluka o pokrivanju ponovo na čekanju, ali uvijek smo obavljali namaz i postili. Umjesto vize dobih odbijenicu, “pade Njemačka u vodu”. Sve što sam sanjala, maštala ostvari se sestri mojoj. Ode ona sa porodicom za Njemačku i tamo za godinu dana Allahovom voljom počeše klanjati. Jedan dan me zove i kaže “Sestro, ja se hoću pokriti!” Allahu ekber, podsjeti me na moju želju. Kaže kako već izlazi pokrivena i lijepo se osjeća. To je bilo to, Allahu ekber! Allahu je sve lahko, kaže “Budi!” i ono bude. Odlučih se pokriti. Mama je negodovala, odgovarala od hidžaba, ali ovaj put ništa nije mogla osim da se pomiri sa tim.
Sad se osjećam kao da sam ponovo rođena, kao da sam oduvijek bila pokrivena. Ono što sam shvatila jeste da Allah upravlja svime, da svaka žena koja misli da neće naći posao ako se pokrije, da neće moći otići u inostranstvo, da je roditelji neće podržati -sve se to može zato što Allah daje nafaku a ne ljudi. Allah kaže “Budi!” i ono bude.
 
Tags