Da krenem. Predugo sam stajala. Od prvog straha u ogledalu do zadnjeg prošlo je petnaestak godina. Prvi poriv za zaštitom je bljesnuo još u osnovnoj školi. Pred ogledalom sam ugledala golu glavu i svoje tijelo nemoćno kao kod vrapca koji nije još dobio svoje perje. Tako nekako. No, taj strah sam zatomila duboko u podsvijest pravdajući se raznim odbrambenim mehanizmima. Uvijek je postojalo objašnjenje ili razlog kojim bih samu sebe udaljila, a još više tištila. U meni se prvi stid pojavio upravo tad kad sam postala svjesna svog identiteta. Svog imena i svog spola. Nisam bila dovoljno jaka da shvatim da postoji jednostavnije rješenje. Hrlila sam drugačijem obliku. Oblačila sam širu odjeću, šlampave hlače, duže majice jer sam se u njima osjećala malo slobodnije. Kako su godine prolazile, od onog prvobitnog straha pred ogledalom u hotelskoj sobi, počeli su i drugi strahovi i nesigurnosti. Srednja škola je bila ulaštan pod za padanje. Manjak samopouzdanja, osjećaj manje vrijednosti, osjećaj da su sve oči uperene u mene. Daleko od onog prvog straha pred ogledalom: „Kako izaći u kupaćem kostimu pred svima?“ Taj strah od vlastitog pojavljivanja koji me natjerao da to ne učinim, a koji nije zagrebao dovoljno ispod površine da shvatim šta je pravi smisao, me učinio slabom. Slabe obično napadaju. Svi. Tako slaba, teško mi se bilo vratiti. Osjećala sam nezadovoljstvo. Nisam mogla odabrati pravu odjeću. Sve što sam godinama kupovala, nije mi odgovaralo. Nisam bila slobodna. Smetala me kosa, nisam mogla napraviti frizuru kojom ću biti zadovoljna. Smetao me odraz u ogledalu. Sve sam to vješto gurala u podsvijest baveći se drugim stvarima kojima sam pokušala nadomjestiti taj osjećaj da mi nešto fali. Posljednje dvije godine sam dokučila jednim krajičkom svoje duše, kao udicom taj pravi smisao. Počeo me podgrijavati strah i milina. U isto vrijeme. Sve što sam više bila izložena, sve sam veći strah osjećala. Sve češće sam obarala glavu pored osoba koje bi mi trebale biti uzor u ponašanju. Strah od odredbe i stid od odraza – tako nekako bih definisala posljednje dvije godine borbe sa samom sobom.
Sve dok ne donesemo odluku, ona će nas bosti kao trn u tijelu. Kad sam odlučila izreći naglas, prvi put pred drugim ljudima, tad sam osjetila olakšanje. Prvi put u životu sam napravila korak i bilo je lakše. Podsvijest me sve više mučila. Imala sam osjećaj kao da me svaki korak opominje da radim pogrešno. Na ulici sam uglavnom vidjela samo žene koje su propisno obučene. U moj život su odjednom počele ulaziti osobe koje su mi svojim ponašanjem i izgledom govorile o vjeri. Dobila sam osobu koja mi nije kritikom, nego komplimentom izrekla najveću motivaciju prilikom jednog odlaska u džamiju: „Zar se stidiš?“ i „Lijepo ti stoji.“ Te riječi su bile vjetar u leđa. U isto vrijeme i strah i milina. U isto vrijeme i motivacija i opomena. Na društvenim mrežama sam skoro svakodnevno gledala u odjeću za pokrivene, a među reklamama sam stalno gledala istu sliku jedne islamske stranice, na kojoj je pisalo: „Zašto se ne pokriješ do ramazana?
Allah nam pošalje iskušenja da bismo se naučili živjeti i da bismo našli pouku. Došla sam, u jednom trenutku na dno ljestvice i tad sam mislila da nema izlaza. Mislila sam da sam u potpunosti zalutala. Tad, kad sam nepomično ležala u krevetu, preispitujući sve odluke, sve pogrešne korake, sve što sam svjesno radila pogrešno – u meni se probudio onaj strah iz hotelske sobe. Kao promaha. Ošamario me strah i ja sam rekla da prekidam. Sve prekidam. Moram se zaštititi. Moram tu odluku reći glasno da je ne bih gurnula u podsvijest.
I rekla sam je. Najglasnije. Ja ovakva više neću hodati. Do ramazana. I tačka. I ta odluka mi je srce olakšala. To bi se moglo opisati kao trn koji boli i žulja i onda ga iščupamo. Tijelu bude tako lijepo što ga više nema. Glasno. Moj savjet je, samo glasno. Ako postoji u nama trun kolebanja, onda treba prevagnuti glasno. Bude lakše. Kao kad se trn iščupa.
Bilo je tridesetak dana do ramazana. Rekla sam sebi još toliko. I onda sam u tom periodu prikupljala odjeću. Desetak dana pred ramazan, a sva iščekujući taj dan, otišla sam u šetnju. Ponijela sam haljinu i mahramu za klanjanje i zakačila je na jedno drvo u prirodi. Za to vrijeme sam slikala prizore. Divila se ljepoti koju nam je Allah dao. Krajičkom oka sam ugledala haljinu i mahramu. Vjetar ih je ljuljao , čas u jednu, čas u drugu stranu. Okrenula sam telefon i snimila taj prizor. Na povratku kući sam stalno gledala u onu obješenu haljinu i mahramu u kojoj nije bilo tijela. Grizlo me i obukla sam kapu. Od straha sam makar obukla kapu. Kuhala sam se. Ispod vunene kape, u proljeće na 25 stepeni. Kuhala sam se od straha. U šumi sam ugledala stare, šumom obrasle mezarluke. Popucali su, izvrnuti. Bez oznake. Samo s oznakom roda. Ženski nišani. I moja me haljina uplašila. Uplašila me jer mi nije srce kucalo u njoj.
Valja stati pred Gospodara.
Uplašilo me. Jedva sam čekala da dođem kući. Nisam skidala kapu. Taj mjesec je ni ranije nisam skidala. Nisam hodala jer su me plašili koraci. Bilo me stid. Kao onaj dan u hotelskoj sobi, onaj dan kad sam shvatila da sam odrasla osoba pa sam zatomila to u sebi i pustila da mi srce pati godinama. Mene je bilo stid mog odraza u ogledalu. Sad me bilo stid tijela koje nije bilo u haljini.
Valja umrijeti.
Ostat će iza mene, negdje da se njiše odjeća koju sam trebala nositi, a tijelo svo nezaštićeno i prljavo će se vratiti.
Stid i strah. Došla sam kući i shvatila da je do ramazana desetak dana. Zašto čekati. Da li možemo čekati? Koliko imamo vremena da kažemo da još nismo spremni?
Skinula sam kapu i stavila mahramu i napravila korak koji mi je olakšao…
 
Tags