Ne znam ni sama kako je sve krenulo. U srednjoj školi jednostavno puno stvari je prestalo imati smisla. Osjećala sam kao da ne znam šta je moja funkcija, šta je razlog mog postojanja. Pa sam odgovor tražila u svačemu. Jednu noć, na sleepover došla je moja prijateljica, koja religiju praktikuje od djetinjstva. Nikad nije svoje mišljenje pokušavala prenijeti na mene, nego smo se tu noć nekako slučajno našli u razgovorima o vjeri. Nakon razgovora ona je klanjala namaz, a tokom njenog namaza kroz mene su prolazili trnci. Sve što je rekla imalo je smisla, način življenja, ponašanje, odijevanje, za sve je postojao razlog i smisao. Nakon nekog vremena počela sam i sama redovno klanjati namaz. Moji roditelji nikada nisu prakticirali islam nit su me posebno učili vjeri, pa sam sve radila iznova. Možda dvije godine nakon te noći, u mjesec Ramazan, odlučila sam da ću se pokriti. Sve to vrijeme dok sam redovno klanjala, znala sam šta znači hidžab, da je to farz, zaštita i kruna jedne žene, ali strah je sputavao čvrst nijjet. U noći Lejletul-Kadra obratila sam se Allahu za pomoć u donošenju te odluke. Hvala Bogu, odmah poslije Ramazana, prvi dan Bajrama, proučila sam dovu i stavila svoj hidžab. To je bilo 04.06.2019. Skoro dvije godine s ponosom i bez ikakvog straha nosim svoj hidžab. Zahvalna sam Allahu što mi je ukazao Pravi put.
Nermina Hasančević
 
Tags