Kako da započnem ovu moju priču koja mislim nije posebna niti drugačija od većine nas.
Borba sa samom sobom, borba šta će okolina reći, borba šta će reći moji, a ustvari najveća borba sa šejtanom. Odrasla sam u kući u kojoj se poštuje naša tradicija, u kojoj se postio mjesec ramazan, i ništa više osim toga. Udala sam se i uz muža polako njegovim saburom i zalaganjem počela i sa praktikovanjem vjere. Hidžab je bio nešto za šta sam počela imati želju i pokušavala pripremiti sebe i sve ostale za to, najviše moje roditelje. Kako je vrijeme prolazilo moja želja je bila sve veća, ali tu prepreku kako će neko prihvatiti nisam mogla savladati. Na kraju sam sama sa sobom sjela i odlučila da nakon što mi se muž vrati s terena od skoro 5 mjeseci da će taj dan kad on bude došao kući biti dan stavljanja moje krune, mog hidžaba. Nikome to nisam rekla, jer sam se bojala da me ne spriječe. Elhamdulillah, bilo je kako sam odlučila. Muža sam dočekala sa hidžabom, međutim, njemu to nije bilo čudno, jer je došao u vrijeme akšam-namaza i mislio je da sam obavila namaz i tako čekala. Ali kad sam mu rekla da je to moja odluka i da je to moj prvi dan sa hidžabom, njegova reakcija je bila ta da je prvo pao na sedždu, a onda me je zagrlio. Taj osjećaj je bio neopisiv. Ostali su tako fino i mirno prihvatili moju odluku, nije bilo nikakvih negativnih reakcija, elhamdulillah. Bilo je puno bolje i jednostavnije nego što sam ja mislila.
Nadam se da će bar nekom moja priča pomoći da što prije donese odluku i da vidi da to ipak nije teško i da je najljepši osjećaj koji se riječima ne može opisati.
 
Tags