Želim sa svima vama da podijelim svoje iskustvo i moj put do hidžaba.
Već dugo vremena sa velikom pažnjom čitam priče hrabrih sestara koje su stavile svoju krunu i zamišljam dan kada ću ja pisati svoju. I desio se evo elhamdulillah.
Moja želja za hidžabom javila se po završetku srednje škole. Dani kad sam spoznala svoju obavezu, dan kad sam spoznala zašto živimo i šta je smisao života na dunjaluku.
Kako je vrijeme prolazilo želja za hidžabom je bila sve veća. Često sam tako, u toj želji, obilazila radnje za pokrivene sestre, gledala sestre koje sa ponosom nose svoju krunu i zamišljala sebe.
I bila je to velika borba sa mnom. Na jednoj strani želja, želja da nađem mir u hidžabu koji sam toliko priželjkivala, da nađem zadovoljstvo u ispunjavanju farza koji nam je Gospodar naredio, da izađem na ulicu bez osjećanja krivice i srama koji me obuhvatao svaki put kad sam se našla bez mahrame… Ali tu je i druga strana priče. Tu su i ta šejtanova došaptavanja s kojim sam se svakodnevno borila. Šta će ti reći mama? Šta će ti reći babo? Kako ćeš na fakultet takva? Kako će te prihvatiti okolina? Sačekaj još malo… To je bila ta kočnica u glavi. Trajalo je to poprilično dugo. Prije dvije godine ohrabrih se, i nađoh snage da saopštim svoju odluku: “Ja ću se pokriti!”. Saopštavam svojim roditeljima svoju dugogodišnju želju, uzbuđena, sretna, u isto vrijeme uplašena, govorim da želim farz ispuniti, pa ja obavljam namaz redovno i došlo je vrijeme da i hidžab stavim nakon dugogodišnje borbe sa samom sobom, nakon toliko čekanja, čežnje, nade…Dobih možda i očekivanu reakciju. Neprihvatanje. Nije se našlo razumijevanje za to što sam saopštila. Budući da sam spriječena da to uradim, odlučih da sačekam. Oslanjam se na Allaha, Divan li je On Zaštitinik. Pomislih u sebi, dat će Allah da to uradim kad bude najbolji trenutak. Toliko mi je žao bilo. Nisam uspjela. Nisam bila dovoljno jaka da ispunim Allahovu naredbu i to je ono što me najviše rastužilo. Dovila sam mnogo. Dova je vjernikovo najveće oružje, toga sam se sjetila i svaki dan dovila Allahu. Dovila da dočekam svoj momenat sreće. Momenat kad će moja kruna stajati na mojoj glavi.
Nisam bila ni svjesna, ali nekako sam ostala u tom vremenu. Dani su tako prolazili, a ja i dalje u istom razmišljanju. Od toga dana je prošlo dvije godine. Subhanallah.
Uzvišeni Allah je odredio da mojoj dovi kaže “budi”. Poslao mi je najveću podršku, mog muža. Poslao mi je insana uz kojeg je sve postalo lakše. Lakše namaz obavljati, lakše u islamu živjeti. Elhamdulillah. Divan li je moj Gospodar, koji olakšanje daje. I tako odlučih ponovo…Nije duša mogla više čekati. Stavih krunu svoju, elhamdulillah. Zastadoh i pogledah se u ogledalu. Elhamdulillah.
Sve što sam željela je tu, elhamdulillah. Allah je učinio da u jednom trenu zaboravim na svu tugu, sva razočarenja kroz koja sam prošla. Allahu ekber. Kako sada lakše dišem. Mislim da se ovaj osjećaj opisati ne može. Nakon što sam hidžab stavila, Allahove blagodati su se redale.
Insan prolazi kroz razna iskušenja, ovaj dunjaluk je satkan od niza testova. Kako ćemo postupiti? Hoćemo li se odazvati ili oglušiti? Prihvatimo li sve Allahove propise, ovaj dunjaluk će nam biti uljepšan, smislen, olakšan da idemo tamo gdje smo krenuli.
Molim Allaha da svim sestrama podari snagu i da se odluče da što prije stave svoju krunu.
Molim Allaha da nagradi sve sestre iz udruženja Oaza, hedija iz projekta “Hidžab za sestre” će mnogima, vjerujem, biti taj presudni korak, ta neophodna podrška koju svaka žena treba, taj oslonac pri odluci da stave svoj hidžab.
 
Tags