Moj hidžab me nije zarobio, on me je oslobodio
Dugo već želim svoju priču da ispričam, ali nikako nisam mogla da shvatim kako da je počnem.
Svaki put ka hidžabu je poseban, samo njemu svojstven, isprepleten nekim posebnim osjećajima, željama, težnjama, ponekim strahovima. Nažalost u mnogo slučajeva i preprekama i iskušenjima.
Bila sam djevojka koja je živjela shodno vremenu, modi, stilu, trendu, i novim sistemima vrijednosti.Nosila sam taj nametnuti oklop koji je odavno zarobio ženu, i natjerao je da misli da nije vrijedna ako ne nosi nešto vrijedno na sebi, ma koliko oskudno bilo to što nosi. Natjerana sam bila da mislim da nisam lijepa ako nisam našminkana. Natjerana sam bila da mislim da nisam uredna ako nemam uvijek friško sređene nokte iz salona, i ako nisam naparfemisana izuzetno privlačnim mirisom, da bih bila primjećena kao “ona što lijepo miriše”.I tako godina za godinom, i koliko se god u vanjštinu ulagalo i pridodavala mu se pažnja moja duša je počela da se guši u svom sopstvenom nezadovoljstvu. Moje kvalitete istinske sve su bile manje važne.
Iskrena da budem, ni sama ne znam u kojemu momentu mi je poslužilo kao tipka ‘restart’ pitanje koje je odjednom odjeknulo u mojoj glavi “Zar sam ja samo to?”. Ne znam u kojem momentu tačno ali je od tada prošlo skoro 2 godine.Počela sam laganim koracima da odijevam svoju unutrašnjost i da je hranim. A vanjštinu koliko god da sam sakrivala nikada nije bilo dovoljno. I nije bilo. Sada to vidim.Počela sam polako ‘na kašikicu’ da hranim svoju dušu, svoje principe koji su ustvari uvijek u meni postojali. Postojali ali zatrpani, zatrovani i oslabljeni. Počela sam sebe da upoznajem. Malim koracima, nesvjesno, nisam ni znala ustvari ka čemu sam počela putovati, ali sam znala da sa tog puta neću da skrenem. Negdje će me taj put odvesti. Sav taj put i sve to vrijeme falilo je ono nešto. Uvijek sam u Allaha vjerovala ali svoju vjeru nisam poznavala, svoje vjerovanje nisam djelima potkrepljivala. Mislila sam, kao i večina, da je dovoljno da imam “dobru dušu”. Kada god bi se osvrnula iza sebe vidjela bi sve ono što mi se ne sviđa, sve ono što mi je tad već izazivalo mučninu u stomaku. Previše je svega. “Gospodaru šta da radim, molim te mi ukaži šta da radim, ima li za mene nade, oprosta, zašto se ovako loše osjećam po pitanju sebe?” nočima sam jecala u sebi, kada niko ne čuje. To psohičko stanje koje me već počelo umarati trajalo je poprilično dugo. A odgovor mi je stigao par noći prije Ramazana. “Allahu moj oprosti mi” izgovaram padajući na sedždu i jecajući od plača. Bio je to san. Ujutru sam se probudila i rekla suprugu da želim probati ispostiti cijeli Ramazan, rekao mi je da želi isto. Iz tog nijeta izrodio se jedan novi, zamolila sam supruga da me nauči da klanjam, rekao je vrlo rado će to učiniti. Ta dva su izrodila treći, poželjela sam da se upoznam sa svojom vjerom, poželjela sam čitati, poželjela sam Kur'an. Ta Knjiga je bila moj novi početak. Sva moja pitanja dobijala su svoj odgovor, svaki moj strah polako je čeznuo, svaki moj dotadašnji cilj zamjenjen je novim.
Spoznala sam ljubav prema svom Gospodaru, prema Onome koji prašta i koji je Milostiv, prema Onome koji je Uzvišen. Poželjela sam da svima o toj ljubavi pričam, željela sam na ulici da mi selam nazivaju, da me kao muslimanku prepoznaju. Ali nisu. Kako bi me Poslanik s.a.w.s prepoznao kao muslimanku kada bi me vidio?! Tuga ponovo.
Nisam mogla zaspati jedne noći, nešto me tjeralo da nastavim gledati započetu emisiju, iako nisam ni znala koja tema će biti. Kršćanka koja je prešla na islam, i prigrlila Allahove propise i svoj hidžab, govori: “Moj hidžab me nije zarobio, on me je oslobodio”. SubhanAllah kao da je posijala sjeme želje tog trenutka u moje srce. “Da se pokrijem? Ja da se pokrijem?” Koliko god je to suludo zvučalo u mojoj glavi, u srcu je to sjeme raslo iz dana u dan. Počela sam prezirati svaki izlazak iz kuće, izlazila sam po prijekoj potrebi. Bilo je dana kada je razum pobjeđivao, bilo je dana kada je ta želja bila prigušena pitanjima i strahovima.
‘O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i Milostiv je.’
Čitajući ovaj ajet u mojoj glavi nastade tišina. Želeći da sama provjerim sigurnost svoje želje odlučim da kažem suprugu “Ja ću se pokriti”. Kažu da kad nešto izgovoriš tek tad to postaje stvarnost. Gledao me je zbunjeno, skeptično, nije čak ništa ni rekao. Shvatih tada da meni izgleda nije ni bitno šta će ko misliti o tome. Pa čak ni suprug. Svejedno, ja ću to uraditi.
I spustih ja Gospodaru haljine svoje. U Tvoje ime. Onako kako si Ti propisao i kako si nam naredio. Obukoh se u tkanine kojima si Ti zadovoljan. Presvukla sam svoju dušu u novu odjeću, odjeću najljepšeg mirisa, nahranila sam dušu imanom. Okitila sam i unutrašnjost i vanjštinu sunnetom.
I zaista moj hidžab me nije zarobio, moj hidžab me oslobodio. Oslobodio me okova svega što nam je servirano i nametnuto.