Zaista, s mukom je i last

Hvala Allahu koji mi se smilovao i uputio na Pravi put. Još prošle godine, u doba korone, počela sam razmišljati o hidžabu. Često sam sebi postavljala pitanja šta će roditelji reći, kako ću biti prihvaćena. Vrijeme je prolazilo, a hvala Allahu moja želja za hidžabom nije. Molitva, zikr, Kur'an, post, samo mi je još hidžab falio.

Često sam razmišljala o hidžabu, ali uvijek je bilo šejtanovih došaptavanja. Subhanallah, ja sam imala osjećaj da ću se pokriti. Trudila sam se koliko sam mogla, uklonila slike sa društvenih mreža, pazila sam gdje se krećem, s kim se družim. Moja želja za hidžabom nije prestala, elhamdulillah, sve je bila veća i veća.

Čitajući prijevod Kur'ana i razmišljajući o ajetima, znala sam da mi je još hidžab potreban, da je to naredba Gospodara moga.

Postala sam svjesna da mi je svaki izlazak pred nemahreme grijeh, trudila sam se da nosim što širu odjeću, da nosim kapu ili turban na glavi. Kada vidim pokrivenu sestru, dovila sam da i mene Allah počasti propisanim hidžabom, da bude zadovoljan sa mnom.

Ljeto, moj rođendan. Rekoh, evo prilike da se pokrijem. I krenuh to da saopštim roditeljima, ali umjesto podrške, dobila sam prijetnje i uvrede. Srce me je zaboljelo, duša mi se ‘raspadala’. Onoga čega sam se bojala, desilo se. Ali u isto vrijeme sam bila svjesna da ja zaista želim da se pokrijem. Ustajavala sam u dovi ali i umirala od tuge.

Zaista, s mukom je i last.

Hvala Allahu, koji je Ya Fettah, i koji mi je podario snage da se suočim sa preprekom, ja sam se pokrila. Nažalost, kao i mnoge druge sestre, naišla sam na komentare da me neko plaća, da me je neko nagovorio/natjerao da se pokrijem, naišla sam na nerazumijevanje uže a i šire porodice. Ali elhamdulillah, svjesna sam da me je Milostivi počastio uputom, da izvršavam svoje vjerske dužnosti. I da, hidžab je zaista bila stvar koja mi je falila, kao neki putić sa kojim ću izaći na Pravi put.

Da Allah obilato nagradi sve one koji su, Njegovom milošću, pomogli mome hidžabu i hidžabu drugih sestara.