Kao djevojčica išla sam u mekteb i tada se javila želja za hidžabom. Iako niko u mojoj porodici nije klanjao ni praktikovao vjeru osim nene. Valjda im je to ostalo od doba komunizma. Tada nisam imala podršku porodice da stavim hidžab. Poslije toga kroz mnoge probleme koji su me pratili u životu, a bili su baš veliki problemi, izgubila sam vjeru u Allaha džellešanuhu. Tako sam živjela godinama u zabludi, kao u nekoj magli (ko fol ateist). Udala sam se, rodila dijete, a muž se razbolio. On se okrenulo vjeri i klanjao svaki namaz redovno. Sve to sam posmatrala sa strane i osjetila želju da i ja klanjam. On me naučio da klanjam, a ja sam onda počela slušati predavanja i prikupljati znanje. Kada sam pročitala da je hidžab farz i da je svaki izlazak iz kuće ženi koja je neprikladno obučena grijeh, odmah sam se odlučila za hidžab. Bio je ramazan. Mjesec dana sam postila (po prvi put u životu) i sakupljala propisnu odjeću koju ću nosi kada stavim hidžab. Svoju krunu sam stavila za Bajram.

 
Tags